Novosti & razočaranja...

22:29

Pomalo zapostavljam blog. Žao mi je što je tako jer sam otkrila puno novih proizvoda i imam hrpetinu novih stvari koje vam želim pokazati, ali ovaj dan koji traje 24 sata mi jednostavno nije dovoljan za sve što želim napraviti.

Naime, dobila sam posao nakon dvije i pol godine bauljanja po burzi i zahvalna sam nebesima na tome jer imam tu privilegiju da radim i dobijem plaću za to što mnogi ljudi nemaju.

No posao nije savršen i mogu vam priznati da u njemu nimalo ne uživam. Znam da puno ljudi radi posao koji ne voli, ali ovo što ja radim mi stvarno negativno djeluje na sve aspekte u mom životu. Fizički me iscrpljuje da na kraju radnog dana jedva stojim na nogama, tijelo izdaje poslušnost makar sam fizički aktivna godinama, bolovi u tijelu su nesnošljivi, a kako mi posao djeluje na psihu, to vam uopće ne mogu ni opisati. Nemam volje za ništa, a radim u takvim smjenama da ne stignem otići čak ni na moje sate plesa.

U cijelom tom poslu su me najviše razočarali obični ljudi/kupci koji mi dolaze na mjesto rada. Neću reći gdje radim, no recimo da sam blagajnik i radnik na težim fizičkim poslovima (dizanje tereta).

Ljudi su spremni se otresti na mene, makar sam tamo samo da ih uslužim. Prijete se makar ja osobno ništa loše nisam napravila, nego samo radim po propisima. Da ne spominjem jači spol koliko su zatucani i nimalo kavalirski odgojeni. Primjer: ja ih idem poslužiti težim teretom (15-20 kg) i oni samo stoje na mjestu i gledaju kako se ja sa tim teretom mučim da im ga predam 10-20 metara dalje gdje oni stoje. Nađe se nekih muških koji ljubazno kažu: ''dijete nemoj ti, vidim da ti je teško, pusti mene'', ali velika većina njih samo stoji i bezobrazno gleda.

Na kraju dana sam toliko iscrpljena da jedva čekam da zaspim, ali mi to bolovi u tijelu ne daju pa ne mogu spavati i tako stalno u krug. Sada testiram koliko ću tako moći i koje su mi granice.

Ne želim jadikovati i pokušavam se držati ovoga sa slike, ali ponekad mi je pun kufer svega.


Inače nisam tip koji je sklon konfliktima, koji će potpunom strancu odbrusiti, nego sam uvijek pristojna i od mene nećete čuti nijednu ružnu riječ, ali me boli kada mi potpuni stranac uputi ružne riječi ili psovke. Ponekad se pitam gdje je nestala kultura ljudi i suosjećajnost.

Sada tak vidim koliko je svijet u banani i kako nitko za nikoga više ne brine, nego se samo gleda na svoju korist i vlastitu guzicu, dok ostale k'o šiša. Boli me to jer sam odgojena da pazim na svoja djela i ponašanje kako nikoga nebih uvrijedila ili nešto učinila nažao i onda se nagledam svega da bih najradije sjela na pod i vrištala.

Čak sam razmišljala kako bih sreću u poslu koji me zanima potražila u inozemstvu, a opet me nešto vuče da ostanem tu gdje mi je obitelj. Želja postoji, ali ne i ta hrabrost da se pokupim i odem. Vjerujem da su mnogi o tome razmišljali, jer danas za mlade nema prilika u ovoj našoj banana državi.

Pogotovo za one koji se žele baviti nečim kreativnim, a ne običnim šljakerskim ili uredskim poslom među papirima.

Nadam se da će neke stvari konačno sjesti na svoje mjesto, a do tad sam odlučila konačno uskladiti posao i blog jer mi je on oaza mira, ljubavi i zen mjesto na kojemu ću zaboraviti sve loše što sam prošla kroz dan.

Da ne bude sve tako crno, sklopila sam nekoliko lijepih suradnji sa nekoliko brendova i to mi je definitivno izmamilo osmjeh na moje umorno lice. Nadam se da ću što prije pokazati taj ogromni New In sa proizvodima koje sam kupovala i dobila. Nedavno sam se sjetila da je nekoliko blogerica i čitateljica reklo kako uživaju čitajući moje New In-ove tako da se nadam da ih i ovaj koji slijedi neće razočarati :)

Budite mi sretni i zadovoljni, jer sve ostalo je nebitno. Toga se i ja pokušavam držati makar je nekad jako teško.

Držite mi fige da ostvarim što sam naumila.

Do sljedećeg posta... :)

You Might Also Like

30 komentari

  1. Radila sam prošlog ljeta prek student serviša kao blagajnica dva mjeseca i umrla. Užasan posao, činio mi se puno lakšim prije nego sam se sama iskusala u tome. Trenutno studiram vani i definitivno imaš vise mogućnosti nego ovdje, uz studij povremeno radim i definitivno je puno lakše, a da ne govorim koliko bolje plaćeno. :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ma čak nije ni toliko plaća bitna koliko je radna okolina, a uz nju i normalni ljudi koji te neće piliti u mozak za nešto što ti ne odlučuješ... Ma sve je izglednije da ću van, al ajde, pokušavam se skulirati i razmisliti o svemu :D

      Izbriši
  2. Draga moja,

    prije malo manje od godinu dana ja sam prolazila sve ovo što ti sad prolaziš i puno gore. Znala sam dolaziti na posao i navuči onu prokletu uniformu na sebe i u istom trenu u meni je bujala želja za tim da ju skinem sa sebe, kažem: "Tko vas ježi (da budem pristojna)!!!" i odem doma. Ali i sama znaš kako je kad imaš 20+ godina i još uvijek ovisiš o starcima a jedino što želiš je biti samostalan i svoj. Zvali su me imenima, gledali me kao da sam smeće na podu, niža klasa, ne bitna činjenica koja je tamo da oni mogu ispoljavati svoje frustracije na tebi dok ti moraš šutjeti i smješkati se. Znala sam odlaziti s posla i moliti Boga da kad se iduće jutro probudim sve ono od jučer biti samo ružan san. Nažalost, ne mogu ti reči da će biti bolje niti da će sutra biti drugačije. Mogu ti samo reći da pokušaš ostati svoja što duže, da ne dozvoliš da te ponize oni kojima je cilj gaziti druge jer one koje bi htjeli ne mogu ili nemaju muda za to. Žao mi je što i ti moraš prolaziti kroz što sam i ja morala kako bi sebi priuštila barem malo samostalnosti u ovoj državi gdje je samo bitno tko ti je veza i tko su ti roditelji. Onaj moj san o odlasku odavdje i odvođenju tebe samnom i dalje stoji. Samo moramo osvojit taj Jackpot i vani smo =). Drž mi se i ako treba zovi i u pol noći samo da izbaciš to iz sebe. Dovoljno je da imaš nekoga tko će te saslušati (pustiti te da vrištiš bez prekidanja) i razumjeti kroz što prolaziš. Ja sam imala svoju mamu i Ivanu. Ti, draga moja, imaš mene jer savršeno dobro znam kroz šta prolaziš.

    Wow, al sam se raspisala... Uglavnom, broj znaš pa call me kad god... ja sam tu =)

    Love ya, babe

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Skroz znam, želiš bit svoj, a i kad ti se pruži prilika, ta prilika je tako grozna da ti se čini da svaki dan jedeš govna da prostiš... Ma joj... Sve znam...

      Love ya too, idem odigrat Euro Jackpot xD <3

      Izbriši
    2. Ti počni, a ja ću čim i ja dobijem posao pa ćemo onda skupa. I kad dignemo lovu uzimamo putovnice i preko bare u bolji život. :D <3

      Izbriši
  3. Ništa lepše nije ni u Srbiji. Mislila sam da ne kultura vlada samo kod nas, ali eto. Ako imaš veliku želju da odeš na zapad uradi to, ipak znaš zasta primas platu. I ja bi trebalo do kraja godine da se preselim gore, ali to baš sporo ide. N

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Očito je tako kod nas i u susjednim zemljama, nekad mi se čini da smo ko špiljski ljudi, samo fali da ljudi počnu nosit toljage i mlatit se po glavi... Imam želju veliku otići, možda mi se ona i ispuni ako se potrudim :)

      Izbriši
  4. Draga moja, ne znam što bih ti rekla a da ne zvuči kao stereotip. Znaš i sama da se raditi mora...ako te tješi, na svakom poslu se nađe frustriranih ljudi kojima je cilj da ti unište dan.
    Dobro si rekla, živimo u neorganiziranoj, primitivnoj državi gdje su lijep odgoj i ponašanje davno rekli zbogom!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Raditi se mora, ali sve bi bilo lakše kada bi te ljudi cijenili zbog truda koji daješ i osmjeha koji udijeliš. Još uvijek gajim nadu da će biti bolje :)

      Izbriši
  5. Znaš kaj, baš sam bila hepi dok smo se ono čule i dok si rekla da si konačno dobila posla..stvarno mi je bilo full drago jer svi znamo kak je to s poslom u ovoj našoj divnoj državi. Moreš biti sretan ako ga opće imaš..al' opet..kaj ti pak vrijedi takav posao di se cijele dane ubijaš i fizički i psihički i na kraju dana nemreš nikam, niti imaš vremena za sebe i svoje hobije.. U sličnoj radnoj okolini sam i ja radila prošlo ljeto..fkt ne znam kam taj svijet ide, al' stvarno je žalosno da jedna muška osoba ne mrdne prstom dok se cura muči s takvim teretom (u mojem slučaju su to bile gajbe). S posla sam mogla ravno u krevet, kičma me rasturala, a zveckanje flaša sam znala čuti čak i dok bi si legla spavat xD Ajd' bilo je nama i lijepo na poslu, al' nažalost to su bili rijetki petki. Najgore je dok se naradiš ko idiot i onda još najebeš radi par pojedinaca koji cijeli dan samo zabušavaju, a plaćeni su ko i ti. -.-' Zbog takvih bi i ja radije radila za manju plaću ali u normalnoj okolini i s normalnim ljudima. Mada, zadnjih mjeseci i ja maštam o odlasku u inozemstvo. Ćemo da vidimo.. Aj drži se, a ja držim fige da ostvariš sve kaj si naumila! :*

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti <3 E baš to što kažeš, radila bi za manju plaću, al barem da je radna okolina ok, a kolege isto... Meni je sad problem jer imam jednu kolegicu s kojom ne mogu ni pričati i sve što govorim kroz dan je dobar dan, mogu vam kako pomoći i doviđenja, zlo mi je...

      Izbriši
  6. Bas mi je zao sto ti je grozno. Potpuno shvacam kako necija nekultura moze utjecati na psihu. Glavu gore i ne daj nikome da ti kida zivce. :*

    OdgovoriIzbriši
  7. Ja sam ima mjesec dana dala otkaz, imala sam stalni posao, čak i dobru plaću. Ne želim reći gdje sam radila i što točno, ali me jako psihofizički iscrpilo. Naravno, dugo sam trpila, predugo. Moj život dobrih godinu dana izgledao je odvratno. Samo sam odbrojavala do petka (a nekad sam radila i vikende i blagdane). I u glavi sam mislila - pa uletit će nešto drugo i cijelo vrijeme tražila. Zanemarila sve što volim. Mogu sigurno reći da taj period kad sam to radila - to nisam bila ja. Odluka o otkazu je bila jako teška, ono ej, idem dati otkaz, a ljudi nemaju posao, rade bilo što. Jako teška odluka. Bilo me i strah da doslovno ne ispadnem princeza. Sreća, ja sam taj otkaz na kraju i mogla dati jer sam znala da par mjeseci bez plaće mogu, znam da nisu svi u istoj situaciji. I moj savjet bi ti bio da bježiš, jer ništa ne vrijedi tvog psihičkog zdravlja. Ali zaista ništa ne vrijedi da se tako osjećaš, mene je dovelo do potpunog sloma. I sad, naravno, da je ovo Amerika, ti bi dala otkaz i tražila dalje, ali nije. Nešto novo može naletjeti sutra, a bogme može i za mjesec dana, ali i za godinu i da ne idem dalje... Izdrži koliko misliš da možeš, sama ćeš znati granicu i obavezno radi stvari koje voliš (blog i ples), probaj nekako izbalansirati kakogod da to stigneš. Teško je. Znam. Ali ako te stvari makneš iz života, pa kvragu sve. I da, mogu potvrditi, lijepo je raditi posao koji voliš, ali atmosfera i kolege na poslu - to je jako bitno i nekad čisto naletiš na idiote. To je život. Ne znam jesam li ti pomogla, ali eto da znaš da nije samo tako tebi, nažalost, češće je takva usrana situacija nego idealna.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Da, čujem za mnogo takvih situacija što je grozno za slušati i nekako misliš: ''valjda neće meni biti tako''... S jednog posla još davno sam pobjegla jer sam od prisihčkog maltretiranja postala osjetljiva na najmanju stvar, pokaži mi prst i ja ću se rasplakati... Ako ne bude nimalo bolje na ovom poslu, bježim glavom bez obzira.

      Izbriši
  8. Joj i ja sam radila na blagajni i odtada su mi se ljudi zgadili. Mislim ima ih dobrih, pristojnih, koji kažu lijepe stvari... Ali onda dođu oni isfrustrirani i počnu se izderavati na tebe.... Dogodilo mi se da sam 15 minuta slušala svakojake psovke od jedne žene, a čak sam par puta i zvala zaštitare da mi maknu ljude :( Katastrofa posao i svakako te razumijem :/ U drugu ruku, drago mi je da radiš, a nadam se da će uskočiti i nešto bolje uskoro :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ljudi jednostavno svoje probleme i frustracije ne mogu ostaviti kod kuće gdje im je i mjesto i onda se iživljavaju na totalnim neznancima, tužno... Žao mi je što si i ti to prošla :/

      Hvala, nadam se i ja da će mi nešto bolje uskočiti :)

      Izbriši
  9. Srećom uvijek pronađem posao koji je koliko toliko pristojan i šefovi su mi oduvijek bili ok ljudi, Kod mene je problem što sam često na birou. Kod mene to ide ovako,zaposle me pa onda nema toliko posla pa me pošalju na burzu pa me opet vrate i tako je bilo 5 godina. Sada imam novi posao ali eto prije dva dana sam dobila otkaz sa obećanjem da ću se vratiti u 9 mjesecu natrag. Nadam se da hoću jer radim u predivnoj trgovinici i zbilja idem bez grča na posao i šef mi je dobar čovjek. malo me frustrira ta nesigurnost taj rad na tko zna koliko,pogotovo sada kada sam samostalna i imam kredit za stan i sve ostalo. To me zna ubedirati te sigurnosti koje više nema. Držim ti fige da pronađeš nešto bolje ili da se popravi stanje na sadašnjem poslu. Znam kako je kada svaki dan ideš raditi na mjesto koje ne voliš i svaki dan gledaš ljude koji su užasni. Sretno i nedaj se :*

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. :* <3

      Joj to je isto katastrofa, ispadne da si honorarac, a ipak imaš i ti svojih obaveza za plaćati :/ Probaj tražiti nešto drugo i ako nađeš nešto za stalno, radije se okreni tome :)

      Izbriši
  10. A draga moja, žao mi je što si u tako gadnoj situaciji. Znam da se raditi mora, ali nekad se pitam jel to vrijedno zdravlja i živaca te se nadam da ćeš pronaći nešto što voliš. Osobno radim posao koji volim i bez obzira na teške situacije, nekako to sve lakše podnosim. Znam da je grozno raditi s ljudima, ali činjenica je da su ljudi ogorčeni i nezadovoljni, ali je žalosno što svoje frustracije obično izbace na male ljude koji su najmanje krivi. Moj ti je savjet da se na komentare ljudi ne živciraš i da ne shvaćaš osobno, ali također nemoj dati na sebe jer nije u redu trpiti tuđe vrijeđanje. Uglavnom, drži se :*

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Probavam tako i raditi, ali nekad jednostavno ne uspijeva :/ Hvala ti, držat ću se :*

      Izbriši
  11. Vidiš, to ti je teret posla, a raditi se mora. I ja sam imala slične situacije, i to od jačeg spola, kao i ti, gdje su mi boga psovali, vrijeđali me, govorili da sam ne sposobna i glupa... Ali tješi me činjenica da je to sve život, da to radim da se osamostalim, naučim nešt i proživim, da se sama znam izboriti za sebe, iako, priznajem, dok sam radila cijelo radno vrijeme sam razmišljala o tome da sam bar u školi...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I meni je samoj tako... Ali raditi se mora i potrudit ću se da mi na jedno uho uđe a na drugo izađe, nije vrijedno živciranja...

      Izbriši
  12. Joj draga, baš mi je bilo žao pročitati ovo. :( I ja sam nekoliko puta bila u sličnoj situaciji. Rad s ljudima stvarno nije med i mlijeko, pogotovo u ovakvoj okolini i državi gdje su svi frustrirani i jedva čekaju da se na nekome istresu. I baš me ljuti pomisao da se istresaju na tebi, tako dragoj i pozitivnoj, a eto, i sama to stalno viđam - otkad radim u prodaji, obraćam više pažnje na to kako se ljudi općenito ponašaju u dućanima i kod raznih uslužnih djelatnika i stvarno ima odvratnih situacija :-/ Držim ti fige da nađeš nešto bolje! :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ja sad i kad idem u šoping centar kupiti nešto sam i ljubaznija nego prije jer sad shvaćam koliko trgovkinje i trgovci sranja trpe... Ali nadam se da će biti bolje ili da ću naći nešto bolje :)

      Izbriši
  13. Ja bih voljela kad bi ovakve stvari čitali šefovi i ti otresiti nepristojni ljudi, da vide kako se drugi loše osjećaju zbog njih... I ono najgore je da nemaš vremena ni za hobije koji te vesele i koji bi barem malo vratili pozitivu...
    Nemam što pametno za reći nego drži se i iskoristi slobodno vrijeme da bi nastavila tražiti drugi posao, da s ovog možeš pobjeći.
    Sretno :*

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti puno <3 I ja bi da to čitaju i ''obični'' ljudi i šefovi kako bi nam svima bilo bolje...

      Izbriši
  14. Baš sam bila sretna kad sam pročitala da si dobila posao, ali sada kada sam došla do kraja posta ne znam što bih rekla :/
    Znam puno ljudi koji s visoka gledaju ljude koji rade ''jadne'' poslove i takvi mi se iskreno gade.
    Ja sam prolazila kroz jako ružne periode i imala sam dosta negativnih iskustava u školi, i to od strane profesora, a ne učenika, zato što moji roditelji rade te ''jadne'', ali časne i ne manje bitne poslove. Također iz prve ruke znam što ljudi koji tako zarađuju kruh proživljavaju od iskompleksiranih ljudi koji misle da su iznad njih. Ja sam jedno ljeto radila preko student servisa u nekom centru za anketiranje i bome svega sam se naslušala, ali takva sam osoba da me to jednostavno nije diralo, ali znam da nismo svi isti i da naravno nije isto kada radiš studentski posao i pravi posao od kojeg preživljavaš.
    Baš mi je žao što imaš ovako negativno iskustvo i iskreno se nadam da ćeš što prije ili naći bolji posao ili skupiti stvari i otići tamo gdje će se tvoj rad cijeniti!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I ja se isto nadam :) E baš to, mi koji nismo u uredima smo niži ljudi prema kojima se možeš ponašati kao govno... A tko bi rekao da i mi imamo osjećaje... Nadam se da će sve sjesti na svoje mjesto :)

      Izbriši

Svaki komentar je dobrodošao, hvala! :)

Slijedite me :)

Follow on Bloglovin